Image
Image

Povijest

Najstarija razdoblja iz prošlosti obrovačkog kraja slabo su poznata. Dakako, ovo područje ima isti razvojni put kao i susjedna, nešto bolje istražena.

stare2Nije nam poznato niti jedno nalazište iz paleolitika (starijeg kamenog doba) kada je glavni način privredivanja bio lov, ribolov i sakupljanje plodova, a stanovalo se u prirodno branjenim skloništima, najčešće pećinama.

Nije nam poznato niti jedno nalazište iz paleolitika (starijeg kamenog doba) kada je glavni način privredivanja bio lov, ribolov i sakupljanje plodova, a stanovalo se u prirodno branjenim skloništima, najčešće pećinama.

Do sada su nepoznati i nalazi iz neolitika (mlađeg kamenog doba – druga polovina 5. i prva polovina 4. tisucljeća). U to se vrijeme podižu prva naselja, započinje obrada zemlje, a izrađuju se i prve posude od pečene zemlje.

U eneolitiku (sredina 3. tisućljeća do oko 1800 god. pr. Kr.) podižu se naselja na uzvišenjima ili vrhuncima brda, a taj se način života nastavlja i u brončano doba (od 1800. god. do 9. st. pr. Kr.).

Prvi sigurni podaci o životu ljudi na ovom prostoru potječu iz željeznog doba (od 9. st. do dolaska Rimljana, u 1. st.pr. Kr.) kada nastaje niz gradinskih naselja od kojih su neka izuzetno značajna te nastavljaju život i u rimsko vrijeme.

Jedine gradine na kojima su izvedena manja istraživanja su Smokovac u Krupi i Cvijina gradina u Kruševu. Pronađeni arheološki predmeti ukazuju na identičan razvoj kao i kod ostalih gradina na području sjeverne Dalmacije. Ponegdje, kao u Bilišanima i Kruševu su zabilježeni grobni humci, u kojima je pokapan jedan ili više pripadnika zajednice.

U predrimsko doba tu je živjelo ilirsko pleme LIBURNI, poznati graditelji brodova, koji su nastanjivali područje od rijeke Raše u Istri do Krke. U I. st. p.n.e. Rimljani su u različitim ratovima osvojili ovo područje, te u I. st. n. e. formirali provinciju Dalmaciju. Uspostavom rimske vlasti na nekim se gradinama život postupno prekida, napuštaju se, dok se druge značajno razvijaju. Tako Gradina Miodrag u Karinu postaje središte opcine (municipij) Corinium, a materijalni ostaci ukazuju i na veliku važnost Cvijine gradine u Kruševu, kao i Smokovac u Krupi.

Pored ovih naselja iz rimskog vremena poznato je nekoliko gospodarskih imanja, utvrđene su trase cesta, a sačuvani su i brojni natpisi, osobito iz Karina i Kruševa. Vec u to vrijeme Obrovac je važna točka koja povezuje obalu s unutrašnjosti zemlje, osobito u svezi trgovine solju, drvom, mesom, vunom i sl. Rimska vlast dokinuta je 476. g. propašću Zapadnog rimskog carstva. U 7. st. pristigli su Avari s Hrvatima. I dok je isprva Bizant, pa potom Venecija bila povremeno gospodar većih obalnih gradova i njihove okolice, obrovačko područje bilo je pod hrvatskom vlašću.


Današnje naselje Obrovac razvilo se kao suburbium srednjovjekovne utvrde na brežuljku, a u ispravama se spomunje 1337. g. kao Obrouec (Hobrouec, Hobrouac).


grb2 Od 14. st. Obrovac je u posjedu krbavskih knezova Kurjakovića. 1387. g. u njemu stoluje knez Karlo Kurjaković sa svojim stričevima Nikolom, Butkom i Tomom. U drugoj polovici 14. st. spominje se kao važno trgovačko središte (postaja za izvoz zadarske, odnosno paške soli u srednjovjekovnu Hrvatsku). Iz 1401/2. g. datira jedan od naših najbolje sačuvanih glagoljskih kodeksa Berlinski misal (zove se po mjesu gdje se dananas čuva), pisca Bartola iz Krbave.

ImagePretpostavlja se da je Misal bio pisan za južni dio Kurjakovićevih političkopravnih područja (obrovačko područje). U njemu spominje popa Vuka, sinovca opata benediktinskog samostana sv. Jurja Koprivskog (Kopriva je nekadašnji naziv rijeke Zrmanje), čiji se ostaci vide i danas na podrucju obrovačkog groblja.

Posljednjem potomku porodice Kurjakovićc – knezu Ivanu Karlovicu 30. 3. 1527. Turci otimaju Obrovac, pod čijom vlašcu ostaje sve do 1647. g. kad su ga Mlečani pod vodstvom generala Leonarda Foscola, u vrijeme Kandijskog rata osvojili i razorili. Mletačko-turskim razgraničenjima grad je 1670. g. ponovno dospio u turske šake, iz kojih ce ga zauvijek osloboditi hajdučki cetovoda Stojan Jankovic 1687. g.

Dolaskom Turaka iz obrovačkog je područja iselio velik broj stanovnoštva, ponajprije u okolicu Senja, Vinodola i nešto u Istru. Područje Obrovca bilo je bogato drvetom pogodnim za gradnju brodova, te su Turci u više navrata tamo nastojali osnovati svoju flotu. 1530. g. Senjski garnizon izveo je akciju paljenja obrovačke luke kako bi spriječili Turke u osnivanju pomorske baze u tome mjestu, što se ponovilo i 60-ih i 70-ih g. 16. st. Pljačka je bila česta i u obrnutom smjeru, te su Turci iz Obrovca, preodjeveni u uskoke, pljačkali Pag, Rab i Krk. Obrovac je ostao garnizonski grad i mala trgovačka luka, zahvaljujući plovnosti rijeke sve do Obrovca.

Do pada Venecije 1797. g. (mir u Campo Formiu), Obrovac je bio pod mletačkom upravom, nakon čega se i obrovacki puk zdušno odazvao austrijskom generalu Mati Rukavini za sjedinjenje s Hrvatskom. Unatoč tome, dijeli sudbinu ostale Dalmacije, Istre, kvarnerskih otoka i Boke kotorske koji dolaze pod direktnu austrijsku upravu.

1805. g. mirom u Požunu, Dalmacija (pa tako i Obrovac) dolazi pod francusku upravu, pod kojom ostaje do Bečkog kongresa 1815. g. Dolaskom Francuza počele su se provoditi različite reforme u životu Dalmacije. Za francuske uprave započinje razvoj grada u pravnom i gospodarskom pogledu što ce se kasnije odraziti i u društvenom sastavu stanovništva kroz prve začetke građanskog sloja, te poprima karakteristike varoši.

1806. g. Obrovac je sjedište manje upravne jedinice – kotara , koji je obuhvaćao i benkovačko podrucje, te bio sastavni dio okružja Zadar, a sve do danas je upravno sjedište svoga podrucja. Pocetkom 19. st izgrađena je cesta prema Smilčiću (veza sa Zadrom), te Kistanjama, što je dodatno utvrdilo njegov trgovacki znacaj.

1815. g. Obrovac po drugi puta dolazi pod austrijsku upravu, što ostaje sve do 1918. g. Obrovačko stanovništvo u 19. st. karakterizira jak patriotski osjećaj. Za revolucije 1848. g. obravačka je općina vec 7. travnja uputila drugim dalmatinskim općinama apel da se u javne i privatne poslove uvede hrvatski jezik, a odmah nakon toga 21. travnja 1848. g. obrovački se odbornici prvi medu dalmatinskim općinama obraćaju banu Jelacicu radi sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom.

Narodni preporod u Dalmaciji sredinom 19. st. također je imao izrazitog odjeka u obrovačkoj opcini , gdje je na općinskim izborima 26. 03. 1861. g. pobijedila Narodna stranka, koja se osobito zalagala oko prosvijećivanja naroda i uvođenja narodnog (hrvatskog) jezika.

Zahvaljujuci nastojanjima narodnjaka kojima je prosvjeta bila sredstvo i svrha borbe u to vrijeme (druga polovica 19. st), bilježimo i početak školstva u Obrovcu. 1868. g. osnovan je benkovački školski kotar, koji je obuhvaćao i obrovačku općinu. U šk. god. 1870./71.g. na području općine Obrovac radi jedna mješovita osnovna škola.

U trgovacko-komunikacijskom smislu u 19. st. u Obrovcu je zabilježen značajan napredak. 1832. g. izgrađena je cesta preko Velebita (svečano otvorena 4. 10. 1832. g., rekonstrukciju ceste izveo je Kajetan Knežic) koja je imala izvanredan značaj u komunikaciji i trgovini s prekovelebitskom Hrvatskom. 12. ožujka 1842. g. austrijski car je dekretom podario Obrovcu eklskluzivni privilegij održavanja sajmovnih dana (12 dana u godini), a od sredine zadnjeg desetljeća 19. st. uspostavljena je parobrodska linija sa Zadrom i Rijekom. Uslijed svega toga Obrovac krajem 19. st. poprima urbani izgled.

Nakon l. sv. rata (1914 – 1918) Obrovac je, kao i veći dio sj. Dalmacije, okupirala talijanska vojska (pravo dobiveno Londonskim ugovorm 1915. g. i Ugovorom o primirju s Austro-Ugarskom 1918. g.). Rapallskim ugovorom (1920. g.) izmedu Italije i Kraljevine SHS, ovo je područje ušlo u sastav Kraljevine SHS. Način i kalendar evakuacije talijanske vojske utvrđen je sporazumom potpisanim 1. ožujka 1921. g. u Splitu, po kome su jedinice 26. puka Kraljevine SHS 6. travnja ušle u Obrovac. Odmah su uspostavljeni organi vlasti Kraljevine SHS, a sukladno odredbama Vidovdanskog ustava u teritorijalno-administrativnom smislu Obrovac je pripao benkovackom kotaru , odnosno splitskoj oblasti.

3. 10. 1929. g. Kraljevina SHS postaje Kraljevina Jugoslavija. Ukidaju se dotadašnje oblasti, a umjesto njih osniva 9 banovina. Obrovac se, kao sastavni dio Benkovačkog kotara, nalazio u Primorskoj banovini. Da bi se uoči 2. sv. rata smanjile međunacionalne napetosti 1939. g. uspostavljena je Banovina Hrvatska, u kojoj se Obrovac i nadalje nalazio u Benkovackom kotaru, te je u takvom administrativno- upravnom ustrojstvu dočekao II. sv. rat.

Pocetkom II. sv. rata obrovackim krajem je kratko opet vladala Italija. Rimskim ugovorima iz svibnja 1941. g. NDH je prepustila Italiji dio sjevernodalmatinske obale od ušća Zrmanje do Splita, dok je upravnom razdiobom 1942. g. opcina Obrovac u sastavu NDH( velike župe Podgorje sa sjedištem u Senju), ali i dalje dio okupacione zone fašisticke Italije, a poslije 9. rujna 1943. g. (kapitulacija Italije) faštističke Njemacke.

Od 1945. g. Obrovac je u sastavu Narodne Republike Hrvatske, odnosno Federativne Narodne Republike Jugoslavije, kasnije SFRJ.

U razdoblju Domovinskog rata od 1991. do 1995. g. Obrovac je bio pod kontrolom tzv. Republike Srpske Krajine. Oslobodilačkom akcijom HV pod nazivom “Oluja” kolovoza 1995. godine u Obrovcu je uspostavljena vlast Republike Hrvatske.

Autorica teksta: Nada Radman


Ispis